Amsterdam, izjutra

Neke stvari i ostalo...

11.03.2010.

1

 

Ako izuzmemo miris lijene pite sa sirom i grožđicama te kafu sa puno šećera, još više mlijeka i najviše šlaga uz jutarnju reprizu Milagros; hljeb udrobljen u mlijeko i kraš-ekspres; tvrdi mamurni san brutalno prekinut bezobzirno glasnim dizanjem roletni, okrutnim jednopoteznim uklanjanjem jorgana, nerealnom raspodjelom dnevnih zadataka i sve to kroz nezaustavljivi cvrkut i poljupce od strane majčinske figure odlučno naoružane krpom za pranje prozora u jednoj i kablom od usisivača u drugoj ruci; bezbrojna spuštanja slušalice (nikada neću prežaliti pojavu bežičnih telefona, s njima to jednostavno nije to), lupanja vratima i dramaturški sasvim ispravna odlaženja preko kućnog praga (u narodu poznatija kao preko vrata); ako izuzmemo, dakle, sve to, ultimativni miris i zvuk koji u mom sjećanju obilježavaju dom, su nedvojbeno nedjeljne prženice i šištanje pretis-lonca.

Razmišljam ja tako dok šišti buranija u rane jutarnje sate. Dom je tamo gdje je pretis-lonac. Na stranu to koliko je praktičan taj isti pretis. Mislim, natrpaš svašta nešto u nj, zatvoriš hermetički i čekaš. Petnaestak minuta. Nekad čak i dvadeset, ako je govedina u pitanju, naprimjer. I onda je sve gotovo, vitamini sačuvani, prste da poližeš. Ali, šta onda?

Išla sam u šetnje, išla sam u vožnju biciklom. Posjećivala ugostiteljske objekte, kina i biblioteke. Obasipala ljubavlju i pažnjom sve stare i nove prijatelje, čak i komšiluk. Učila sam jezik, čitala sam knjige, novine, brošure, uputstva za upotrebu sredstava za čišćenje. Ostavljala svoje krv, suze i znoj na kojekakvim trakama, bazenima, saunama, tai chi-evima. Konzumirala sam fejsbuk, skajp, tvespañol, radio, debitne i kreditne kartice, nutelu, vino, i druge, u ovoj državi, legalne opijate. Prošištalo, smekšalo, pustilo sokove, prste da poližeš. I šta onda?

Ne možeš svaki dan ni da se bakćeš sa pretisom. Nekada ne možeš sve sastojke da uklopiš. Nekada jednostavno nisi gladan. Najgore je kada kuhaš iz dosade, da prevariš dan, da bezbolnije dočekaš kada će konačno doći On. Da mu imaš bilo šta ispričati. Jer, u suprotnom, poznaješ taj scenario već kao svoj džep, sjediš gluhonijemo, tražeći razgovorljivu, avanturističku, nenadjebivu sebe po ćoškovima i budžacima, u rastočenom odrazu na čaši okupanoj svjetlošću svijeća koje mirišu na proklete brusnice. I nema te. I onda se ne voliš. Pa plačeš jer te ni On ne voli. Takvu, beskorisnu. Tu, drugu. Tu, koja je prestala da piše, da crta, da pleše. Tu koja je prestala da pronalazi vjetrenjače na svakom koraku i zameće kavgu sa prolaznošću vremena.

A On? Ma, mislim to stvarno nema smisla. On se ne gasi i ne prestaje da povlači paralelu sa tim jebenim dokumentarcem koji je gledao prije sto godina i koji je u prvom planu snimao žene koje su se preselile zbog ljubavi i plaču. Halo, nije u tome problem, to nema ama-baš nikakve veze sa mnom, mucam kroz suze. Ja sam hrabra, znaš li ti to? Znaš li šta sam ja sve i kako su meni svi i ja sam onda skromno, ali sad se stvarno ispostavlja da... ja sam, dakle, hrabra i neustrašiva. Štos je u tome što sam ja tužna i nespremna. Da, to je prava riječ. Nespremna da se pozdravim sa sobom kakvu sam poznavala godinama. Nespremna da je otpravim u vječna lovišta, a bila je tako zabavna i nesputana i uvijek, ali uvijek dramaturški sasvim ispravna. I ja sam je obožavala. Da se ne lažemo, o-bo-ža-va-la 24/7. I nespremna sam da obgrlim ovu dosadnjakovićku koja maše pretis loncem kao pošandrcali Gordon Ramsey. Koza. I znaš šta je još najgore?! Dom uopšte nije tamo gdje je pretis lonac! Dom je tamo gdje je On. A On kaže da je sve to ok i da mogu da prestanem plakati već jednom i će On i tu Drugu da voli. Bezuslovno i uvijek. Kakva nezgrapnost! Ma, mislim, ovo je smak svijeta.     


Stariji postovi