… 11 …

Opet sam obukla Onu Crnu Haljinu.
Ljudi će misliti da nemam šta drugo obući.
A najsmješnije od svega je to što Ta Haljina uopće nije moja, nego Škorpijina. Otuđila sam joj ju nekoliko dana nakon povratka s mora, i položila velike nade u njeno djelovanje na muški rod.
Stvarno bih trebala prestati nositi Onu Crnu Haljinu.
Ali, ljeto je na izmaku, a lijepe, tople večeri u ovom gradu postat će uskoro prava rijetkost i svi ćemo se zamotati u neke glomazne, nije-bitno-kako-izgleda-bitno-je-da-grije jakne.
Morala sam iskoristiti još ovaj petak navečer da zabljesnem.
A i Najzgodniji me još uvijek nije vidio u njoj.
Do večeras.
Ja sam njega već vidjela u majici sa brojem 7.
Više puta.
Ne znam da li ga ja srećem samo kad obuče majice 41 i 7, ili su one vrhunac njegove krativnosti? A ima on još majica. Na primjer, bijelu sa cvjetićem (nju nisam vidjela od prošle godine), blago narandžastu sa mnoštvom cvjetića, ali samo sa lijeve strane, pa jarko narandžastu na kojoj piše Cuba (ta je majica preletjela cijeli moj stan, jednom prilikom, ali to sad zaista nije relevantno). Ima i jednu bijelu majicu na kojoj piše Tahiti (ha, možda je pustolov u duši!) u kojoj je spavao kada sam prvi put prespavala kod njega. I jednu sivu majicu s nekog košarkaškog turnira, u kojoj sam ja spavala, ali ona uopće nije reprezentativna.
Međutim, nosio šta nosio, mi se ne razumijemo baš najbolje. Bar ne u javnosti, kada je oko nas nekih dvjestotinjak poznatih-iz-viđenja i nepoznatih ljudi. Kada smo sami, funkcioniramo savršeno. Ali, u javnosti se ponašamo kao sedmogodišnjaci.
U prvom razredu osnovne škole sam se prvi put zaljubila.
Dobro, zaljubljivala sam se ja i ranije, na primjer u dva blizanca, sinove naših kućnih prijatelja, dok sam bila u Njemačkoj, zbog svoje treće operacije očiju. To je bilo zgodno zaljubljivanje, iz ove perspektive. Kada jednog nije bilo u blizini, uvijek sam mogla potajno uzdisati za drugim.
Ali, u prvom raredu osnovne je bilo ono pravo. Čak sam mu napisala i ljubavna pisma. Dva, tačnije. Na prvo nisam stavila poštansku marku, pa sam iz straha da ga neće dobiti poslala i drugo. Dobio je oba. Kako je i on bio sin Maminih prijatelja, imala sam informaciju da je ta pisma čuvao njegov deda sve do svoje smrti. Šta je sada sa tim pismima, ne znam. Naravno, nisam se potpisala jer su pisma bila tajna. Ali, očito još uvijek nisam znala pravo značenje riječi tajna, pa sam svoju ljubav iz školske klupe pitala da li je slučajno dobio moja tajna pisma. Krajnje neinteligentno, ali nadasve slatko, kad se sada toga sjetim.
Poslije tog nesretnog incidenta, moja sedmogodišnja simpatija i šestogodišnja ja pretvarali smo se kao da se ništa nije desilo. Iako sam ja znala da on zna, a on je znao da ja znam da on zna. Nakon toga smo se čak prestali igrati mame i tate sa njegovom mlađom sestrom. Vjerovatno nije želio da se neki moji osjećaji umješaju u tu igru.
Iako nismo znali, ponašali smo se cool.
Sasvim cool.
Kao Najzgodniji i ja večeras.
Razmijenili smo mahanja i jedva čujne pozdrave. Pokušao je nešto da mi kaže, ali ja to nisam primjetila i nonšalantno sam se okrenula na drugu stranu. Okrenuo se nekoliko puta da me pogleda, od glave do pete (Ona Crna Haljina…), ali ja to nisam primjetila. Čak mi je i njegov najbolji prijatelj mahnuo, ali ja to nisam primjetila i nastavila sam piti svoju juice-votku.
Nisam mogla ne primjetiti kad je Najzgodniji ušao u toalet za mnom.
„…Leptiri u mom stomaku uvek me na tebe podsete,
Ja ih uspavam na foru, al’ te osete…“
Inače, taj kafić postoji u ovom gradu još od Olimpijade ‘84., ako ne i od ranije. Nisam sigurna, ali mogu se raspitati. Od tada pa do danas nije se mnogo promijenilo, ni enterijer, ni eksterijer, ni masa ljudi koja ga posjećuje. Čak su i mnogi gosti ostali isti, samo nekih dvadesetak godina stariji. Mislim da je to jedini popularan kafić u gradu koji još uvijek ima zajednički toalet za muškarce i žene. Možda zbog nedostatka prostora, možda zbog želje vlasnika da očuva autentičnost prostora ništa ne mijenjajući, a možda i zbog čarolije ovakvih muško-ženskih susreta na tom izrazito skučenom i ne baš lijepom mjestu.
Naša čarolija u toaletu bila je upotpunjena prisustvom još jedne, muške osobe. Ne znam da li zbog tog trećeg, ili zato što smo Najzgodniji i ja jednostavno smotani, ali čitava ta situacija više je nalikovala dijalogu iz neke stare engleske humoristične serije, nego dijalogu dvoje ljudi koji su, već poprilično davno, zaveli jedno drugo. Promrmljali smo nekoliko rečenica bez nekog posebnog smisla, mislim da ni on ni ja, zapravo, nismo imali pojma o čemu pričamo. Onda smo stajali jedno naspram drugog, gledavši se nekih pet, šest sekundi. Znate, onih pet, šest sekundi u kojima želite nešto reći jedno drugome, ali mozak vam totalno zablokira, i onom trećem vjerovatno izgledate kao dva idiota. Opet smo nešto glupo promrmljali, nakon čega sam ja pobjegla, a on me potapšao po guzi za sretan put.
Inače ne pušim.
Samo kad sam jako nervozna.
Kada ne znam kako drugačije prevariti i omamiti leptire u stomaku.
Večeras sam ispušila tri i pol Škorpijine cigarete.
Ako sam nekoga i uspjela omamiti, to sam bila ja.
Leptiri se ne daju tako lako.

bejbsovca
Bila sam djevojchica. Sad sam vec velika cura.

2 komentara

Komentariši